Igličasti miris hladnoće u skupljenim nozdrvama i tiho žarenje u alveolama dok duboko udišeš vazduh zasićen varljivom vlagom... čini se magla, a u stvari samo nisko polegli oblaci koji se vuku ivicom padine natapajući bledo zeleni tepih isprepletenih trava i sumporasto žute krošnje davno uspavanog drveća... gotovo besomučna tišina... Preglasno je i šuštanje tkanine kada mi se obrazi slučajno naslone na svilastu postavu kapuljače... Spuštam ruke ka tinjajućem žaru, trljam dlanove, i vrhovima prstiju podižem šolju vrele kafe. Brzo je spuštam na grubo istesanu površinu i gledam izvijajuće pramenove pare ispunjene onom ospokojavajućom aromom,i u jednom kratkom momentu, magla se razmiče... vreme se zaustavlja... i blesak, sjaj podneva....i to, toliko plavo nebo...