Napolju je suncan dan. Bice toplo danas.
Izgleda kao da je zaista doslo prolece, vidim to po licima ljudi koje srecem.
Ali u mojoj glavi grmi i seva. U srcu polarna zima, a u dusi neizdrziva studen koja prosto boli.
Okrecem se celo jutro oko sebe ne bi li i ja osetio koji izgarak te topline. Barem da je vidim, ako nista drugo. Ali kao da sam izgubio orijentaciju, uvek se nekako okrenem u pogresnom smeru.
Bojim se da cu udariti negde tako, i da cu se jos vise povrediti. Bolje je da sednem.
Opet sam nespretno seo, sunce mi bije u ledja.
Neverovatno, u ocima mi je mrak, tamna stakla naocara ga pojacavaju, a meni oci suze. Suze tacno onako kao kad te jako sunce zaseni bez predhodne pripreme. A sunce mi je iza ledja, kako god se okrenem.
Ne pomaze ni to sto sam seo. Osecam tako jaku tezinu u ramenima, grudima i rukama, da bih se rado prostro po zemlji.
Prognoza za mene ovih dana izgleda nije najbolja.
ZATO JE NAJBOLJE DA ODEM.
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
