Neurosis

29.5.2008 - Upotrebljivo do best before

Kategorija posta Night
Kad ja ispržim jaja to užasno izgleda. Ne samo što je kuhinja u haosu (ulje svaki put isprska čitav šporet i predeo zida pored njega, izmedju ostalog). Kajgana sa primesama (sir, probrano povrće, suhomesnato...) izgleda kao izbačeni sadržaj nečijeg želuca nakon pijanstva. Ukus je potpuno drugačiji. Zbog toga sam u stanju da pojedem do deset jaja tako spremljenih uz neki film.

Na pauzi na nekom seminaru sasvim je drugačije. Nema teorije da pojedem ikakav sendvič koji izgleda loše. Kad se pavlaka razmrlja po foliji u koju je sendvič upakovan a šunka se preliva u nekoliko nijansi. Uzalud su tu sveži paradajz i zelena salata. Hleb ima užegli, pokvareni ukus. Izgleda nešto bolje od toga, čisto da zavara gladnog potencijalnog proždirača. Mene ne može. Jela koja sama spremim a koja gotovo uvek liče na izbljuvke i splačine, mogu da jedem u neograničenim količinama samo zato što su ukusna. Kao što već pomenuh. Imam tendenciju da se ponavljam. Naročito kada mislim ili pričam o hrani.

Zanimljivo bi bilo jesti izgled a gledati ukus. Tada bismo sve pokvarene čokolade ovog sveta koje su zadržale svoju originalnu boju mogli da izjedemo. Ali ako jedemo izgled, koji organ koristimo? Usta? Ili ipak oči? Gladna sam.

uz ovaj post: gurmanska kajgana i bilo koja muzika.

Komentara (5) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

24.5.2008 - Histerija-neuropsihijatrija-histerija

Kategorija posta Night

Strpaće me u kutiju.
Ogromnu kartonsku
sablasno belih zidova
bez ikakvog otvora.

Strpaće me u kutiju.
Bez moje saglasnosti
bez ičijeg znanja
bez mira i tišine.

Strpaće me u kutiju.
I počeću da vrištim
potpuno nepoznata
celom poznatom svetu.

Strpaće me u kutiju.
Od vrištanja popucaće
vratne žile i nastaće
krvavocrvene tufne na zidovima.

Strpaće me u kutiju.
Noktima ću grebati po zidovima
i lobanji svojoj dok mi
kosa ne otpadne.

Strpaće me u kutiju.
A zube ću zariti u meso
i jesti dok ne dođem
do same tanane kosti.

Strpaće me u kutiju.
I umreću unutra
ukoliko me nisu
mrtvu zatvorili.

Komentara (7) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

12.5.2008 - Juče je mrtvo. Utisci su samo duhovi.

Photobucket

Juče je bilo tačno 104 godine od rođenja Salvadora Dalija. Nije baš neki jubilej, mada su mi zanimljivi brojevi deljivi sa 4. To što su juče bili izbori, sasvim je slučajno. Splet okolnosti. Četvorka koja se i tu pojavljuje kao dužina trajanja mandata samo je dokaz da brojevi imaju čudan smisao za humor. A možda nas i jebu ili zajebavaju. Diskutabilno je to.

Juče je umrlo mače od nekih mesec (ili 2) starosti. Istovremeno, pa i nešto kasnije, leševi od skoro 100 godina (što iznosi 1200 meseci) izlazili su na glasanje. Pridevi poput: živi, hodajući (ili onaj koji hoda?), vitalni, pismeni, brzi, dobrog vida, spretni, bistri, razgovetni, mirisni... ne idu uz imenicu 'leševi' a ni uz njihovu pojavu, kako mi se čini. Zbog njih bih se zalagala za eutanaziju kao svakodnevnu pojavu. Između ostalog, takav stav ne preporučuje mi da se bavim politikom.

Jutros zove razredna mog mlađeg brata da pita za rezultate izbora. Negde oko 8 sati izjutra. Naravno, javim se ja i umalo je ne oteram u prvi polni organ koji mi padne na pamet. Zar da zove izjutra i to onda kada je sat deljiv sa 4?! Neoprostivo. Zahtevam mir i tišinu!

A trenutno slušam The Art of Noise i, kao i obično, mrzi me da odmah ubacim mini-plejer sa nekom pesmom.

Komentara (6) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

8.5.2008 - Talas patetike uz Hey you

Kategorija posta Night

Photobucket
photo by: nonconformyst

Detinjstvo proživljeno kroz pesme Mike Antića
u pauzama čitanja istorije filosofije
i nijedna detinjasta anegdota
za veče u društvu uz alkohol ili kafu
ali sasvim dovoljno mašte da se stvori iluzija
i prikrije taština.

A ima li svrhe vraćati se i
topiti u prašnjavim odajama svesti?
Postajemo kao starci na verandi u suton
što setno gledaju u daljinu
znajući da su
mogli nešto mogli negde
bili nešto bili negde.

Zunzare neograničene mašte
i verbalnih sposobnosti
prišivaju etiketu uživaoca narkotika
mom imenu mom liku mom karakteru
da bih i sama postala hodajuća etiketa
iskrzanih ivica i ispranih boja.

A ima li svrhe razarati moždane ćelije sada
kada je sve već odavno prošlo
i kada nesumljivo znaš
da si rođen nekih 40 kasnije?
Treba se opustiti prepustiti i otopiti
uz psihodelične note Pink Floyda
i sprektakularno poljubiti nebo.


uz ovaj post: slušati Hey you i topiti se (mada se to podrazumeva)

Komentara (6) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

O blogu

"The future is uncertain and the end is always near", Jim Morrison

Meni

Home
Moj profil
Arhiva postova
Foto album
RSS
Podcast

«  July 2026  »
MonTueWedThuFriSatSun
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031 

Kategorije postova

Morning
Afternoon
Night

Blog Prijatelji

leopold
Interrupted
henrylee
biber
Raspadsistema
AngryWorm
Foxy
littledickens
SugarOverdose
Nettle
Freeda
Radeumetnik
Joana
vojslav
Tresnja
Beogradoholik
pepelinno
Strumpfi
elfish
LittleTrouble
JustMe
bestioferatur
andraks

Ostali linkovi

Blog Hosting


BlogOye - Balkan Blog Portal