Ja i svijet oko mene

Prvi maj je i kao što naslov kaže tako ni ja neznam jel on praznik rada ili nerada.Ustvari ovisi kako za koga no neću previše o tome filozofirati.Uglavnom danas je bio prosvjed sindikata na trgu francuske republike. Tamo nisam bila jer mi je bilo prerano.Stara je unatoč prazniku otišla šljakati jer posao ne pita kad se gomila.. E moja stranka"DSŽ"(demokratska stranka žena) je bila među strankama na prosvjedu. U 10 je bilo okupljanje na trgu i ja sam bila tamo.Došli su i moji iz stranke. Bio je neki program ako se to tako može nazvati i kad je završilo krenuli smo za kamionom pješice u Maksimir.Gledali su nas ljudi sa prozora ne sa svih baš a i iz tramvaja.I tako stigosmo i do Maksimira. Dalmatinci su otišli busom na Jarun di je bila zabava iliti proslava.Ja i moji iz stranke smo malo šetali. Gledali smo ljude koji čekaju grah te koliki je red i komentirali. A nije bilo samo sirotinje. Nakratko smo se odmorili sjedeći na travi i malo pričajući.Onda smo krenuli natrag te su neki iz stranke sreli svoje poznanike. Na kraju smo otišli na trg francuske republike di su bili auti i sa dva auta krenuli na Jarun.Tamo je bila proslava i opet puno poznatih za moje iz stranke pa smo se uskaćulali. Jeli smo ćevape i pili pivo. Ja popila pokoji sok i mineralnu. Ručak ionako nisam stigla skuhati pa mi je to dobro došlo. Ma sve je dobro kad drugi plaćaju. Izbor muzike baš i nije bio neki. Na kraju sam ja otišla,a ostali su još ostali.Došla sam kući oko sedam navečer.
I na kraju pjesma Vesne Parun napisane prije 60 godina.
Pjesma je o Prvom maju

PRVI MAJ

Vi idete teški u zlatu širokih grana,
drugovi, dok dimnjak bune crven gori
nad zemljom, što moćno raste s barikada,
raspukla od munje, sva u šumskoj zori.

Idete, a Sunce pred vama ko baklja
sve dalje i dalje trubljom snova zove.
Hlad stijena se jezi pred licem jasnoće,
i dubovi trnu, i kriju se sove.

Vi gazite čemer stoljeća i silu
tornja, što izbija sa zvonima smrti.
Razdrijevši halje magli i sivilu,
obilati gnjevom, jadikovkom škrti;

obasjani ispod narančastih grana
U nemiru lišća, u proljetnoj struji,
dižite se pjesmom, ljudi sa bezdana,
rastvorivši srca suncu i oluji.

Nisam o tome ni pisala,ali s obzirom na stanje u kojem sam se nalazila i koje još uvijek traje odlučila sam krenut kod psihijatra i to na "Rebro". Kad sam se javila prvi put da se naručim rekli su da zovem krajem sljedećeg mjeseca. Samo zato jer nisam zvala zadnji dan u mjesecu. Uglavnom naručih se točno zadnji dan sljedećeg mjeseca i dobih termin za tri tjedna i sitno kod doktorice koja ne radi na psihoterapijskom odjelu.I eto baš je tako na odjelu di su svi doktori ona nije i još moram skrenuti iz tog hodnika. Pošto sam išla busom malo sam kasnila tj. baš i nisam mada sam ja shvatila termin kao okrugli.Al netko je bio ispred mene pa sam malo pričekala.Uglavnom u razgovoru s njom sam se ugodno iznenadila. Naime ona je radila na osječkoj psihijatriji pa poznaje Zdenku koja je tamo glavna sestra.Pošto nisam donjela sa sobom stare nalaze nije mi ni dala ad već samo Sanval zbog spavanja. Ustanovila je da imam mješovito anksiozno-depresivni poremećaj.Bilo je dobro mada je prekratko trajalo cca nekih desetak minuta.

Dakle u utorak se već znalo da je ovaj put akcija samo u petak,meni već druga po redu. Ovaj put je to bilo u Maksimiru.Poslije doručka i podjele rukavica novima otišli smo do pozornice. Tamo smo se upoznali sa nadležnima i podjelili u grupe te dobili kartu Maksimira. Dečki su skupljali grane i pakirali ih na kamion,a mi cure smo skupljale smeće uz cestu . Jedino je bilo zabranjeno da diramo šprice. Usput smo naletili na psa koji je prethodnu večer pobjegao iz zatvorske bolnice. Urgirali smo tj. naša voditeljica tako da su došli po njega . Mismo ostavili smeće i krenuli na ručak.Poslije ručka i djeljenja žigova ko je htio a morao se prethodno javiti mogo je ić kući tramvajem,a ko neće busom nazad. Velika većina je otišla tramvajem,ja nisam iako sam mogla. Do sljedeće akcije.

Petak pa trinaesti. Pitam se jel to dobar početak. U veljači sam se javila za javne radove odmah mada sam na spisku od prije 2 godine al to nisam iskoristila. Uglavnom poslije toga me zovu i kažu da će to najvjerovatnije početi krajem ožujka ili početkom travnja. Pošto nemam vozačku tako nisam mogla biti na dostavi hrane socijalnim slučajevima iz "Dobrog doma". Tako da mi ostade čišćenje u prirodi.Nazvali me prije par dana i obavjestili da su radovi u četvrtak i petak te što da obučem kao gdje i kada da se nacrtam. Uglavnom u četvrtak nisam išla već u petak. Nisam htjela da se izmorim dva dana za redom jer nisam znala tempo.Mislila sam da ćemo radit ko stoka kad je već badave odnosno ne plaćaju nas.Tako da sam išla sa starom jer je to blizu nje. U biti može me gledati sa svog prozora.Tamo su bila dva autobusa i neki ljudi. Uglavnom iz priče sa jednom ženom koja je bila dan prije na akciji ispalo je da nije onako kako sam ja to zamišljala. Uopće se ne radi puno i bit toga je druženje.Išli smo na Sljeme. A ja na putu dobila proljev. Uglavnom zbog toga sam ostala raditi sa jednom ženom koja je visokotlakašica,a ostali su otišli u drugim pravcima. Pošto je bila tamo i hitna pomoć dali su mi ugljen za taj moj proljev.Inače imali smo doručak,a kad smo završili išli smo u "Lugarevu kuću "na ručak. Al ručak su bili sendviči,sokovi,voda i jogurt. I bilo je žigosanje,a mi koji smo bili prvi put dobili smo knjižice.I na kraju smo u 15 sati bili pred poglavarstvom. Sad treba čekati poziv za sljedeću akciju.

 

 

Kako vrijeme leti već je i pola godine od njegove smrti. Nije da mi fali ,ali ne bi sad o tome. I mogu vjerovat da ga nema. Osim toga bila sam mu prošli mjesec na grobu,a sad idem sa mamom.

 

Dugo nisam pisala ovdje dakle još od povratka iz bolnice. Ostavinska je prošla i sve ostalo. Ja sam se oporavljala i hormoni su bili u redu. A onda je počelo negdje početkom godine. Pala sam u depresiju i nikako da se izvučem.Zato sada jedino želim ići na psihoterapiju na "Rebro". Samo se trebam naručit. Ponovo sam počela dijetu i skinula 10 kila al eto i to me ne raduje. Baš nisam nizašta,a treba nešto učinit u vezi toga.

 

Sinoć me uhvatila kriza o prolaznosti vremena,a to će teško shvatiti oni koji imaju djecu. Što ću ja ostaviti iza sebe? Mislim u slučaju ako neću imati djece. Zašto živim u debilnoj državi di je banka sperme nije nešto normalno, a ne specijalizirano za neplodne. Jer djeca su jedini proizvod koji je trajan. Prolila sam cijeli potok suza,a onda je došlo i ostalo. Mučnina,hladnoća oko nogu i što sve ne. Ne bi smjela plakati dok mi rana ne zaraste,al neke stvari nemreš kontrolirati. Malo zbrkano al takve su mi nekad misli.

Eto u ovom zadnjem ovogodišnjem mjesecu još ne stiže zimsko vrijeme. O snijegu da i ne pričam.Možda padne štogod na Sljemenu al u gradu tek sljedeće godine.Istina da je temperatura ispod 20 stupnjeva (ako se ne varam) a ja se ipak ne usudim nositi majicu kratkih rukava. Nosim i potkošulju.Uglavnom još nije prava zima. A i temperature se mjenjaju.Uglavnom pokrila sam minus na računu al opet ću morati ući u minus. Doduše kao nezaposlenoj to i nije neka veliki iznos ali dobro je da i to postoji.Ma nisam ja neki manijak za poklonima već želim kupiti neke knjige koje su ovom prilikom na popustu.Jučer sam bila u šopingu sa starom kao i na ručku. Sve je to trajalo nekih tri sata što me je prilično umorilo. Ali nikako da zaspem.Tako da mi jučer a ni danas nije bio Neven. Pravi razlog zbog kojeg nisam htjela da dođe je jer mi non-stop dosađuje i gnjavi me sa nečim što trebam kupiti da bi skinula slike sa sada njegovog mobitela jer on bi ih slučajno obrisao.A sljedeći vikend neznam što će biti jer neznam jel će on biti ovdje. Sad još razmišljam kako da mu to kažem.

Više ne nosim zavoj a nemam ni krastica koje me svrbe. Jedino se vidi rez od šivanja al i on će s vremenom izbljediti i vjerovatno postati nevidljiv.Stara mi je napokon kupila gel pa mi je namazala ranu.  Nekad osjetim da me vrat steže ali to je kratkotrajno  kao i da me nekad malo davi. Svaki dan vozim 5 min na sobnom biciklu mada bi to mogla i češće u danu. Odem ponekad van na zrakanje samo mi je žao što  to bude  kad se već pomalo mrači. A htjela bi napraviti koju fotku. A i ne mogu se voziti na duže staze niti dugo negdje zadržavat jer nisam još u formi. Ustvari tako će mi biti dok ne počnem sa tabletama.Trebala bi malo više  odmarat al ja rađe visim  na netu nego da budem u krevetu. Mada ni pretjerano ležanje nije dobro,i bojim se da ne dobijem dekubitis. Al ne mogu radit ništa osim jednostavnih radnjikao što su slaganje posuđa i slično. Za neko veće pospremanje još nisam..Nikako mi ne uspjeva natjerati se da sam manje za kompom i da se više a ne pretjerano odmaram. I da uvedem popodnevno spavanje jer smatram da bi mi to itekako koristilo.Mada spavam i više od 7 sati. Ipak uskoro ću se upisat u knjižnicu pa se nadam pročitati koju knjigu. A i kupila bi neke knjige na Božićnom sajmu.Uglavnom preko tjedna sam sama i jedino vikendom imam posjete. A ima još dosta toga što trebam napravit kao npr. slikanje zubi koje sam već trebala obaviti ali nisam jer mi je bilo loše.Ali što je tu je nije sve na meni.

---

Pošto sam otpuštena dva dana prije vremena danas sam išla na zadnje previjanje. U stvari konce su mi povadili  i mazali me ko meso prije pečenja. Uglavnom prijevoz jer još nisam u stanju vozati se tramvajem je bio slab poznavalac Zagreba.  U stvari on ima ograničen dio grada koji mu je poznat. Tako da je kasnio u startu i došao u vrijeme kad smo već trebali biti u bolnici. Onda mama je išla samo jedan dio puta s nama jer je imala tehnički pregled. Tako da sam ja morala vodit ga do bolnice.Osim što sam prvo mislila da sam zakasnila rasplakala sam se  dva puta. A to baš nije preporučljivo jer mi je poslije toga još gore pošto imam bolove. Uglavnom dobila sam doručak i gledala sam tv u boravku iliti blagavaoni. Uglavnom dočekala sam doktora te me je sestra namazala jodom i doktor me premotao. Rana super zarasta unatoč mom spavanju na trbuhu koje baš i nije bilo previše poželjno. Uglavnom za mjesec dana vadim hormone i prema nalazu koji dobijem za tjedan dana odredit će mi terapiju odnosno tablete koje će mi nadomjestiti hormone.Došli smo kući već u ranim popodnevnim satima te sam ja u pekari kupila pizzu koju sam ručala i nakon nekog vremena zadrijemala jedno dva sata dok mama nije došla kući. Uglavnom odmaram se al više sjedeći nego ležeći u krevetu  mada sam već oko 11 navečer u krevetu.

iz bolnice još jučer. S obzirom da mi je stanje poboljšano otišla sam dva dana prije. Mada trebali su im kreveti jer su zbog radova na dječjem odjelu selili klince na naš odjel. Dogovor je bio da dođem sutra na previjanje,mislim da će mi izvaditi konce do kraja. Dogovorit ćemo se za dolazak na kontrolu pa ćemo krenuti sa terapijom (tu mislim na tablete). Uspjela sam odspavati noćas puno vrijeme i još na trbuhu jer jedino tako i spavam.

Sutra ujutro idem u bolnicu i za dan dva me čeka operacija. To je finale i završetak mojih muka sa tim čvorom na štitnjači. Nije nešto velik dvadestak milimetar al dosta me zajebavao. Jedino strah me injekcije i kolko ću se tresti kad mi je budu davali.Ostalo mi je manje važno. Ionako neću dugo ostati,najvjerovatnije tjedan dana. Ostavinska rasprava će proći bez mene al imam ispričnicu. U početku mi je bilo prebrzo kad mi je rekla da dođem sutra,a poslije više ne.Možda ni noćas neću spavati.

Ovime mislim na svoje 3 i pol mjesečno potucanje po bolnici u vezi sa štitnjačom. Sutra idem sa svim nalazima to dokrajčiti odnosno to će biti zadnje pred operaciju. Naime preostalo mi je samo slikanje srca. Ipak to treba znati da vide kako nema rizika za operaciju jer pluća su u redu. Preksutra posjet doktorici opće prakse da mi sve to napiše u karton i nadam se sljedećem tjednu oslobođenju. Neću ostati bez cijele štitnjače kao Janica i Blanka već samo bez desnog dijela di su mi našli kritični čvor koji mi pola godine ne da mira. Da istina je čekala sam jedno dva mjeseca da posjetim doktoricu opće prakse.Bilo mi je sumnjivo to gušenje.A sve to preko veze. Naime pitanje je da li bi izdržala do veljače kad imaju termin. Dok ovo pišem imam peckanje u predjelu vrata.A poslije operacije i oporavka čeka me još puno toga da ni ne znam odakle početi,ali vidjet ćemo već.Doći će sve na svoje mjesto. A preksutra idem na rođendan svog tetka. Samo neznam kako ću sa pjevanjem tj. kolko ću moći.

ta operacija? Skoro sve sam obavila. Ostaje mi još snimanje srca.A kod doktorice opće prakse idem tek u petak. Ovako sam izgledala kad sam to čula,naime naručila sam se telefonom. To je već dugogodišnja praksa. Osim toga nisam u Domu zdravlja već u ambulanti do koje imam 10 minuta hoda.Bratić će me sutra naručiti za snimanje srca mada sam trebala podić nalaze hormona štitnjače. Nadam se da ću uskoro saznati termin operacije te da će to po mogućnosti biti sljedeći tjedan.A moram obaviti slikanje zuba.

je prošlo otkad je stari umro u osječkoj bolnici.Ovo je jedna od njegovih zadnjih slika. mislim da je bilo dva tjedna prije smrti.

Bila sam na kratkom odmoru u Osijeku. Također sam morala podići smrtni list jer je on umro u Osijeku,a to treba zbog ostavinske rasprave i odjavljivanja. Neću sad reć da sam se nešto ekstra provela pošto tamo i nakon 12 godina nemam neko društvo.Činilo mi se bar da će ove godine biti barem malo drugačije.Naime dogovarala sam upoznavanje sa forumašicama  točnije tri.,a na kraju sam se upoznala samo sa jednom. Jednu je bila frka mada nije htjela priznati dok je druga imala opravdan razlog.Što se tiče ove prve sumnjam da ću imati želju upoznati se s njom makar to bilo i u Zagrebu,a drugu ću upoznati nadam se na proljeće kad namjeravam opet doći.Nadam se kako ću u međuvremenu naletit na još kojeg forumaša ili možda blogera iz Osijeka. Dolazim tamo već 12 godine al osim susjeda, njihovih frendova i rođaka nikog ne poznam.Bila sam i po smrtovnicu od staroga jer je tamo umro. Sad me još čeka ostavinska rasprava.

Eto jutros smo pokopali staroga,u biti pošto imamo grobnicu sa urnama spremili su je u grobnicu pored njegovih roditelja.Umro je,a ja ga nisam baš nešto ožalila ili kako se to kaže.Ipak bila je to smrt koju svako priželjkuje ona u snu.Cijeli život je bio bolestan tako da ga je ova zadnja dokrajčila.Ustvari dokrajčile su ga cigarete i alkohol. Umro je od upale pluća a bio je tako slab da nije postojala mogućnost da preživi.Eto nije ni prvu penziju dočekao,a otišao je u invalidsku 30.06 mada nije htio mada kao invalid staž mu je beneficiran.Naime on je imao ankilozni spondilitis-jedna od bolesti kičme ili kako se već zove tako da je na to imao invaliditet,neznam više kolki postotak.Uglavnom zbog tumora na jeziku je teško gutao,a oni u bolnici umjesto da mu daju infuziju dali mu zamjensku hranu-ona što se pije.On to nije baš koristio ,a ja nisam bila sklona da ga kontroliram.Otišao je u invalidsku mirovinu mada mu to nije previše drago. A i prije toga je već bio doma. Zavaraval se da će živjeti sto godina a znao je da je to nemoguće.

Najavljivala sam da ću počet pisat,al nekako nisam.Vjerovatno zbog svojih zdravstvenih problema. Prošli mjesec su mi otkrili da imam ciste na štitnjači. Ah što reći osim što sam se jedno 2 mjeseca mučila i previjala od bolova dok nisam otišla  kod doktorice.Ona me je pregledom i opipavanjem poslala me je na vađenje krvi i ultrazvuk štitnjače. Ja sam mislila da je to grlobolja al ipak bilo je tu i gušenja. A onda trk na pretrage:scintigrafiju i dvije punkcije. Na obje punkcije sam se tresla. Bojim se injekcije i jedva sam se navikla na ovu za vađenje krvi. Mada oba puta sam imala pratnju. Mada bilo mi je krivo što me nitko nije držao jer trebam biti skroz mirna. I tako sam sve to prošla.Pošto je zaključeno da moram na operaciju jer je čvor na desnoj strani povelik još trebam kod otorinolaringologa. U biti naručena sam već.Najveća mi je prednost što mi u toj bolnici radi bratić.

Napravih malo podužu pauzu al ne iz razloga što nemam inspiracije već zato što sam više pisala jedan blog koji mi je isključivo psihoterapijski. Dakle tema ima,događaja isto tako da neću ovaj blog zapostaviti. Mada mrzim opravdanja što kod sebe što kod drugih. Ovo je samo kratka obavijest da se zna. Vjerovatno će u toku današnjeg dana usljediti još koji post.