Ne volim da komuniciram sa ljudima u ranim jutarnjim časovima, pogotovo kad sam mamuran. Volim da odem u klozet, da se iskenjam, pokušavajući da ga trefim direktno u vodu, ne bi li što manje morao da koristim govnjivu četku za čišćenje Ve Ce šolje. Volim da se poserem, pustim vodu i izađem napolje iz prokletinje.
- Jesi nakuco ono?
- "Ono" ti je odštampano i spremno da ga odneseš u... Da ga odneseš, gde god...
- Kad da dođem po to?
- Aj pozdrav.
Subota zna da krene kako ne treba. Pokvarena pička. Zašto se ponekad ne ugleda na ponedeljak, koji uvek počinje isto. Ženski dani u nedelji su tako kučkasti.
- Jel dolaziš ti ili... Šta?
- Šta te boli kurac.
Ako posmatramo frižider kao ljudsko biće koje ima svoju profesiju, možemo ga svrstati u najstariji zanat. Prvo ga napuniš, pa ga onda prazniš. Jebeno je kad ga otvoriš, a njemu nema ništa sem apstraktnog umetničkog dela tvoje žene, na nekom tanjiriću crvene boje i nešto kečapa u jednoj od polica na vratima.
- Doručak ti je u frižideru! Nisam htela da te budim jer...
- Jeo sam u toaletu.
Učica zna da ide u oči kad je +40 na njoj. Krmelji znaju grebu lice dok ih vadiš iz očiju. Komšije... Jedino od tih tripera znaš šta da očekuješ. To mu dođe kao konstanta.
- Aj' zdra+o komšija, jesi uranijo?
- Aj' zdravo.
Kada se približiš ograđenim životinjama, one ti uvek prilaze. Volim da priđem ograđenim životinjama, da sačekam da mi priđu i da ćutim zajedno sa njima. Subotom, ponedeljkom... Da razmišljam o sebi kao o pički, koja nije ponela klešta za sečenje žice. Isto kao što razmišljaju i životinje iza žice.
- Ko je ovde konj?
- Jebiga, opet sam zaboravio da ti donesem nešto za jelo.
Sat pre podneva na +40. Idealno vreme za vaše večernje haljine. Ljubim ruku madam, uzjebala vam se šminka ispod tih sunčanih naočara. Ako već skrivate poglede, ne obazirite se na moje krmelje. Ne bojte se životinja, oni samo laju na vas, da ih otključate.
- Jebote de si ti, dogovorili smo se da budemo ovde u 11!
- Sad je tačno toliko.
- Pa gde si koji kurac?!
- Okreni se oko svog debelog dupeta pa ćeš me naći.
Ništa zdravije od subotnje edukacije na +40. Doterani ljudi sa vizijama u džepovima. Komadi papira koje nazivaju flajerima. Uvežbani osmesi u toaletima posle jutarnje nužde. Prijatelji životinja.
- Meni je ovde mnogo vrućina, snimiću pola sata programa i palim. Nego... Što se nisi umio pre polaska?
- Jebem li ga? Mislio sam da je prvi četvrtak. Znaš da nema vode u selu jebenim prvim četvrtkom.
Ne mogu da je razumem šta priča. Priča suviše jednostavnu priču, mislim da nije do mog mamurnog mozga. Mislim da me samo boli kurac.
- Gde da potpišem tu peticiju?
- O bože pa na tabeli sve lepo piše...
Predavanje slobodnim ljudima, ljudima sa vizijom, koji su se razbežali sa livade na kojoj je +40 u hladovine. Predavanje. Priča o životinjama u zatočeništvu koju slušaju zaključane životinje. Ljubitelji prirode, vegetarijanci, ekolozi i psi zaključani u podrumima, koji reže na rešetke i njihove ljubitelje. Složili su se da je bezbednije da drže predavanje o njihovim zaključanim ljubimcima.
- Ti mora da si fotograf.
- Ja?
-Pa imaš taj foto aparat oko vrata i ranac pun izgrebanih objektiva. Rekli su nam da ćeš nas ti slikati.
- Ko je to rekao?
Vrućina zna da ide na kurac. Subota zna da krene naopako. Ne znači da mora, ali zna. Jedino od našminkanih pički znaš šta ćeš da dobiješ - sumnjivi osmeh i nekoliko flajera. Dele ih iz hladovine. Umazane sunčanim naočarima. Okupani muzikom. Muzikom koja dopire sa livade.
- Jesi dobio naš flajer.
- Kao da jesam.
- Meso ne treba da jedeš, to su životinje koje imaju potrebu da vole isto kao i ti.
- Ja imam potrebu da mi se skineš s kurca, isto kao i ove životinje koje čekaju da odete, pa da ih otključaju.
Perverzija zna da bude kao ogledalo. Kad se probudiš mamuran, vidiš nešto lepo, krmeljivo; kada izađeš na ulicu gledaju te kao nakazu.
Kada ljubitelji životinja podele flajere i skinu šminku, malo njih se obazire na urlik zaključanih životinja po podrumima.
Subota zna da stane u flajer. Flajeri su uglavnom na gomili, pod ladovinama i večernjim odelima. Visoko iznad kaveza.
Kako Debela knjiga kaže... "Na početku beše Žarić. Miladin Žarić, Veliki Srbin."
Da ne bih ja opet ponavljao Žarićevo Klesanije, a vi da ne čitate svetu debelu knjigu, ovoga puta ću Vama ostaviti da kopate po Balkanu u potrazi za klesanijama o velikim praskovima i nastanku Srbije!
"Ovo" ispod je najnovije otkriće vezano za Miladina Žarića, Velikog Srbina!
"To" smo iskopali na obroncima Fruške Gore, kako klesanije kleše, mogućeg mesta gde je Miladin Otklesao "Srpske Klesove", poglavlje 45 u "Debeloj Knjigi", ćirilično klesano. Težak period za Žarića i njegovo stado što blejaše, a bez da slušaše Miladina.
Pretpostavlja se da je "ovo" nastalo negde u osmom veku, vek-dva od kako su Miladina uvredili panonski ratari, te se on odseli u planine i posveti se klesanju. Verovatno od tih vremena potiče i pogrešan nadimak Miladinu nadenut, Miladin - Vlah! Inače, skoro smo sigurni da je Miladin ovde sam sebe klesao. Voleo je Miladin da popije, pojede... Pokleše.
Drugim rečima, Blogerke, ja vam ukazah Sisu što je od Miladina ishođena, te bi bilo lepo da i vi meni ukažete vaše. Svaka od Vas ima toliko toga da pokaže. Na kraju krajeva, Miladin je to sve svojim rukama "vajao".
Po predanju Miladina Žarića, Srbina Atlantiđanina, Atlantida je bila prepuna poetskih duša. On je klesao o njihovim nagonima ka klesanju po zidovima. Naši srpski ćirilografi kažu da su srbi voleli da klešu pojeziju na zidine! U Novom Sadu smo pronašli ostatke zidina te velike srpske pogonske civilizacije Atlantide na kojima je nepoznati pesnik Atlantiđanin - Veliki Srbin napisao pesmu, na neznanom nećiriličnom pismu. Naši stručnjaci Srbi - nećirilografi, danonoćno rade na dešifrovanju ovog srpskog pisma i po prvim procenama, nagađaju da je u pitanju ljubavna pesma. Strelica pokazuje četiri meseca koji krvare , verovatno je to prikaz pesnika, koji je umesto potpisa nacrtao simbol platonske ljubavi. Platon, to je veliki srbin koji je izmislio alkohol. Alkohol je lek za neuzvraćenu ljubav, mada, kako je klesao Žarić u svoje kamene hridine, alkohol može da se koristi i kao afrodizijak ako je ljubav povraćena.
Koliko sam imao ono godina... Četiri, pet? Koliko ima godina neko ko ide u obdanište? Nemam pojma, toliko sam ih imao.
Sećam se vaspitačice, sećam se ručka i povraćanja posle njega, sećam se Branke koja nije htela da se igra sa nama zato što smo muški i sećam se sebe.
Vaspitačica je verovatno izvršila samoubistvo do sada.
Ručak: španat bez začina, nedokuvano nečije jaje ili prezrela boranija i ostali drugari iz niklovane metalne manjerke, uvek su se vraćali u tanjir iz moje guše.
Branka je zadnjih 15 godina verovatno najbolja pička u Novom Sadu.
Ja sam i dalje aljkav, neošišan, izgužvan, krmeljiv i pomeren sa strane. K'o i svaki drugi jedinac, samo što nemam minđušu.
Upali su jednog jutra sa kamerama i mikrofonima. Vaspitačica nas je timarila. Nije imala mnogo posla sa mojim "suobdanišnicima", ali kad je došla do mene, uhvatila ju je panika. Prvo mi je nazula "patofne", koje sam nosio kao što to moja prababa Evica radila, kao papuče. Krenula je da me upasuje i da me češlja, kad je neki od likova sa kamerama rekao "NE!... Ostavi, ostavi..." Vaspitačici nije bilo ništa jasno, ja sam krenuo u prazan deo prostorije, a kamerman se oduševio.
Rekli su mi da sednem na taj pod. Beli papir je bio svuda oko mene. Na podu, na zidu, pod mojim dupetom, na plafonu... Upalili su neke reflektore...
- JA BIH VOLEO DA LETIM! SAMO TO KAŽI!!!
- Ja bi' vol'o da letim...
- NE GLEDAJ TAmO... Jebogabog... VIDI!! JA BIH VOLEO DA LETIIIM!"
- ???
- KOLEGA, A DA MI IZADJEMO NAPOLJE... DA SE DECA MALO OPUST...
- MA NEMOJ TI MENI KOLEGA, TI SI OVDE DA SNIMAŠ A NE DA PAMETUJEŠ!!!
- Ja bih voleo da letiiim...
- TO!!! JESI SNIMIO OVO?!!
- NISAM STI...
- JEBEM TI MATER!
Zezali su me do prvog razreda osnovne u Novom Sadu zbog ove rečenice. Nikada nisam gledao tu dečiju emisiju. Imali smo crno-beli televizor marke EI, koji se često kvario.
"JA BIH VOLEO DA LETIM!" govorili su u šali.
Još uvek se sećam tog dana. Dana kada su me svi terali da mislim da sam u avionu, a ja sam razmišljao o pticama... I Branki, koja nije htela da se igra sa nama jer smo bili muški.
Kako je to još Radojica Lemurijac, veliki Srbin što je klesao mudrosti na izgubljene kamene ploče ćiriličnim pismom rekao: "Postoje razne vode. Plitke i duboke, zamućene i bistre. Sve su one providne slepima."
Kapljica spuštena niz oluk
zakači mi misao
napisana tankom penkalom
prolivena pod nogama
prljavim i kiselim
onog jesenjeg dana
što je mirisao na ljubav...
Kad se slepe trepavice
zna da ne bude od šminke
maškarade i baletaneri
kakav je to ples?
Šta će otpad na jezeru
i gde je to otišao labud?
Serenada u metropolisu
ispod prizemlja - u podrumu
tamburaši svirajte joj
ona je tamo negde
suza umire u prašini
druga se rađa u oblaku
Uspaljena žica na begešu
dogorela želja u grudima
konobarica obučena u sivo
pepeljara prazna i onaj stih...
Onaj... Onaj što mi se ote
ote mi se a ja ga zaboravih...
Suprotna strana fikcije
pauza između dve strofe
usporen pogled rotira glavu
rafali - to su vratne žile
oni što pokošeni padaju
to su samo njihovi koraci.
Kad kafane krenu u smeh
nad astalima zorom polivenim
znaću da mi zamo mesto nije
ko u mesmi što je sviraju
tamburaši iz vlažnih podruma
što ne pamte zadnje strofe.
Nebo neka je crno
munje su bele na njemu
ko je to okrečio ovu sobu
motivima stvaranja života?
Grlim travu pod jastukom
ližem kapljice kiše sa usne.
Sanjao sam lane na njivi
video sam teške tragove u žitu
čuo sam vapaje za majkom
ugazio sam u crvenu lokvu...
Okrenuo sam se i otišao.
Želeo sam da čujem eho.
Uhvatila mi usput ruku
skinula je rukavice
nisam čuo šta je rekla
ugazio sam u svoju senku
ne sećam se gde smo išli
sećam se nje
Kada padne mrakanac
oko pošalje "iskren" pogled
ulice sijaju od tečnosti
kiše ili šmrka koji spira đubre
a duge kose vole da se umrse
sa nekim tuđim prstima.
Susret sa samim sobom
tamo u ćošku podruma
kaže da "svira" u paučinu
slušam kako to radim
nešto popit odjeka
teškog muškog vriska.
Spuštajući se niz oluk
prizvao sam kišu
nisam znao da sam ja
sitna kap što klizi
dole prema svojoj lokvi
da prljam cipele i ulice.
Naočigled kockara
izgubio sam paru.
Kockar je otpozdravio
kurva je pustila mašnu
japi je pljunuo
Krupije je promešao.
Pokisle ulice bez šminke
i bogovi moraju da plaču
senka mi prilazi i grli me
lepi se mokra za mene
znojim se u hladnoj reci
zaboravio da i gde plivam.
Četvrt kile bureka
prazne čaše od jogurta
lice okrenuto kontra
u fritezi sa pecivom
jedna dlaka pod nogama
novčanica osmeh i strah.
Kockar na jutarnjoj ulici
smeje se njenim osmehom
pratim ga do haustora
ulazim u mrak
čekam da me pozove
želim da gledam njen osmeh.
Promešao je karte
podelio mi žandara i kurvu
ona nije htela da se skine
on je ćutao i nasuo piće
nije mi trebala treća karta
izašao sam na ulicu.
Kad gacam po blatu
pratim zvuk svojih tragova
ako idem ka tebi
ti si odavno ovuda prošla
ako si odnela moju ljubav
ondak ništa
ovo nije taj štih.
Nasledio sam kaput i šešir
da me kiša ne umiva matorog
dobio sam štap i umormu šaku
da ne padnem u krevete lažne
naučio sam da putevi nisu karta.
Putujem i kartam se...
Rukavica u blatu
Lice u rukavu
Susnežica na bulevaru
Osmeh na mom ramenu
Nisam znao da boksuješ
Patosirao bih te u prvoj.
U nekim starim mitovima, neki mudri ljudi su pomenuli izmedju ostalog i ovo vreme. Vreme kurvanja kako bih ga ja uprostio. Oni su to mudrije i opširnije opisali. Koga svrbi, taj će da pronađe i da pročita te "mitove i bajke". Poenta je u kurvanju, ili kako to mi današnji ljudi znamo da kažemo "dogovoru". Želja za kurvanjem, to jest "dogovaranjem", ona proizlazi iz Potrebe. Potreba, to je navika, požuda, potreba? Sve je to dogovor, samo ne ono što će on biti za narednih x godina. Kada kurve, govornici i "veliki" ljudi koji se "dogovaraju", jednostavno nestanu jednom za uv(j)ek. Čovek koji je odrastao u podrumu možda je slep, ali je u svojim vizijama opet "možda" video svetlo. Rođeni smo da gledamo i svetlo i tamu. Ako nam ipak neko zakine svetlo, mi ćemo je se sećati, ili ako ga nikada nismo videli - zamišljaćemo je. Isto kao što svako od nas zamišlja slobodu. Svako od nas "savremenika". Slobodu koju nikada nismo videli. Isto tako nas je opisao taj mit, koji su nam razne mesije preprichale kao da je bajka. Onako "ljudski"... Za istim stolom u kafani. Ožvalavili su za tim astalima u "govorancijama". U istom vremenu "našem". A zatim nestali. Nafatirani i neuprljani. Nevini. Mitovi baš o njima govore. Govore o dugom vremenu zmija i njinih jezika, osmeha, bezličja i njihovih raznoraznih formi. Svaki Narod ima taj mit. Svaki Narod im je predvideo kraja.
Sve te planete, žarana sunca, sateliti, mesecovi, pičke materine... Sve su to naše zemlje.Na početku beše Srbin i njegova otekla Kesa, ispod tužnog Palamara, koji onako sam sa Sobom, nije imao u šta da kerebeca. Prasak je naprosto morao da se desi i da kreira sve te srpske kolonije po srpskom Etru. Neki kažu da je Kesa ishođena, mada ima i onih koji kažu da ju je Srbija rodila. Meni i dalje nije jasno ko joj je otac, a ko majka. To je kao magija. A magija? Magija je poput ljubavi. Tako nužna i uzbudljiva, sveopisiva i nedorečena, ali opet... Tako dosadna, čulna i smešna kad se provali. Kao kad ribaš kupus. Sreća pa sav živi svet u vaseljeni živi u Srbiji, magičnoj i velikoj.
Bio je petak... Ili subota. Možda je bila i nedelja. Siguran sam da je bio neki dan. Po omorini sam ga pozn'o. Taj dan. Jebešga... Znam tačno da sam pazario uređaj za klimu u sobi dan pre njega... Ili neki drugi dan iza tog dana. Uzo sam onu Smasunguvu... Onu što su je metli da je snižena za 20.000 dinara... Il' je bila jeftinija.
Ne radi nam bojler od tog dana. Jebavaju nam struju u selu svak' dan. Dođe na po sata, pa je nema pet šes' minuta.Crko nam prvo frižider, baš neki dan posle zamrzivača, pa ondak i bojler. A treb' noge da perem... Žena isto osetila da treb' da i' perem. Ugrejala mi lavor vode da imam da perem i kupila mi cigara da mogu da popušim. Ja stigo s neke vizite, pa mi baš prijalo da imam da metem noge u lavor i da i' perem. Opusti se čovek u njemu, zaboravi na brige i razmisli o svemu... Onako na tenane. A baš mi glava teška, ko kod teleta; pogodila me "situacija" pa mi od njene teške ruke otekla glava još pre dva'es godina. Dabome. Nikako da izađem iz dezorjentacije, nego samo begam u lad kad mi' vrućina. Pokojni deda mi ostavio oraj u bašči, pa tamo odnesem lavor da pod njim u ladu perem noge i pušim.
Preksinoć, ili naksinoć... Jebem li ga... Zaspim ja dok sam prao noge, a kamen za struganje peta mi osto u džepu od košulje. Sanjao sam da se zapiram nareci, u svom rodnom kraju. Valjda mi se guzica ojela, pa sam jeišibao žežom, i ondak je spustio u kamenite, ladne brzake. Da l' je bilo jutro il' veče, to je nebitno, znam samo da su pastrmke plakale. Kamenjari, planinska reka, uplakane pastrmke, kamen za struganje peta... Sve su to delovi moga sna, tog što mi oči otvorio! Ojedena guzica je tu odigrala bitnu ulogu, ali bez lavora, ona bi bila u senci brzaka. Verovatno sam se cimao u snu... Mislim u lavoru. A reka brzaaa... Tamo preko neki klinac peca, a meni virovi širokog rodnog kraja, zanose mošnice niz kamenje, klenovi sa šnjima igradu vaterpola... Idemo svi zajedno, duž brzake i krajolike - niz kamene okuke, uz pendžere i oluke, gore do neba, nepreglednog rodnog kraja mi... Nozdrve mi pune ikre. Valjda sam tresno sotog neba i zaronio u brzak. Bambrkovi mi se navatali na usta. Duvo sam mehurove, pa mi ispala ciraga u lavor. Opekla me međ malim i onim pored tog, pa sam se probudio u lavoru.
Taman je svanulo, i ja se ukazah sred moje baštice. Ko u proleće. rascveto mi se bagrem, jorgovan i nožni palac. Zamiriso mi božur, tamjan i ispod pazuha. Zarumeno mi se obraz, jabuka mi zajapurena a prase vruće i pečeno. U lavoru pikavac, deset karfiola se kuva a misao mi kreće na dupe. Kao budilnik. Trenutak ko topao brat, curi mi niz grudi, ladovinom i orasima povabljen, žuri ka vodi, brzacima i slikama rodnog kraja. A ćuti... Stero materi, valjda štogod ne sluti, ko sova, kos, baba vida ili neka treća. Prođe mi kroz kesu, a kesa mi zadrhti, pa flisne na koleno, ko kod teleta, veliko i široko. Gazdačko koleno ono... Ono, ono... Gazdačko, od sveg srca, nabijeno u ojedeni trenutak, što se survo dole međ kamenje, koprive, neizmrešćene bodorke i ižvakane pa pljunute žvake, da se zagrlidu i predu lavorom. Lavorom što mi je širok i velik, pa su sve zvezde i mesecovi u njemu. Naveče.
Volela je da odvesla
tihom škripom pedala
prvim zrakom sunca
kao najveća senka
Kao kroz katakombe
obeleženih zidova
kredama raznih boja
nalazila je svoj izlaz
Šapati od betona
ukrašeni platanima
tu na bulevarima
pratili su je lahorom
Zamišljena izlivena lica
pisala su o njoj pesme
gledajući njen trag
zagolican golubovima
Raštrkane periferije
polivene po livadama
skrivale su se nevešto
čekajući da je vide
Družila se s lenijama
prašinom je bojila kose
smejala se sa pticama
puštala vetre da je nose
Salašima je tepala
smišljala im stihove
rekamam se pojila
pravila im virove
Sumrakom bi zaškripela
umorna vesla izlizana
zajedno sa starim vrbama
za tragovima dugih senki
Prazne mračne periferije
psi lutalice bez repa
čaplje koje lete k reci
bez kitica o noći
Trgovi prepuni ljudi
ispod izlivenog pesnika
okrenutog na drugu stranu
gde su neke daleke pesme
Vrisak gomile grafita
maskiranih senkom krošnji
u horu sa prolaznicima
nose zube u čašama
Tupi udarci čekićara
polutine cigala i bulevara
ofarbana žena stara
boje je mešala prevara
"Veslam natrag ili sebi
bežim ili idem nekud
nekud koji škripi tebi
ili je to samo blud"
Škripe zarđala vesla
treba brzo zaspati
treba senka da poraste
ujutru će biti sve ko pre.
Ekipa bez lopte
Podiže krigle i spušta ih
Svakom neki kurac fali
Meni se krivi u levo
Zastave od karmina
Viore na stidnim dlakama
Železničari spuštaju rampe
Vreme je za mastan burek
Ne sećam se noćašnjeg sna
Sanjao sam sutra
Ne sećam se šina
Putujem prugama od stakla
Odsekao sam dva prsta
Pogledaj mi u dlan
Da li vidiš Srbina
Ili bogalja bez klavira
Dijalog sa voljenim bićem
U praznoj prašnjavoj šupi
Orgija na radnom stolu
Piljevinom oplođeni ćoškovi
Zvuk što liči na glas
Preti jer ne ume da otpeva
Suza što liči na osmeh
Smeje se jer ne zna za ljubav
Ćošak na tri strane
opružen ko pijanica
Raspoređen oko voajera
Ispred ženskog internata
Definicija oštra ko žila
Bivola što zapišava ograde
Nemoć mekana ko govno
Ispisano u preteće redove
* * Ako se rimuje ondak ništa
ludak i besposličar mašta
Ako se peva ondak je greh
Treba mu naplatiti ceh * *
Kutlača gladna mesine
Rovari uvek po dnu
Očajanje zaboravi da pliva
Stare kosti su uvek teže
Ako je "voleti" sloboda
Ja sam sada slobodan
Ako moja ljubav nema eho
Nisam sam nego sam zaljubljen
"Dozvolite mi da vas povedem
sprovedem zavedem i uvedem"
krevetima prevedenim Jezicima
preko mutnok potoka "meštanskog"
Gde smo sada mi
koji smo "mitisali"
Šta je sada ona žar
Pepeo pod ladnim nogama
Ako je porođaj simbol ljubavi
Plakali smo tad za njom
Ako je ljubav ubilo vreme
Ubili smo je na porođaju
Bonus track: Kako uslikati kičericu!!! I SVE TO ZA DŽABE !!!! AJMO svi Svi SVi SVI!!!! LAZY MAJSTORE!
1 foto aparat - mora da bude sa manualnim opcijama za podesavanje ekspozicije i blende
2. Stativ ili kako se to vec strucno zove. Nebitno, zvatjemo ga stojko.
3. 2x stona lampa, i na svakoj po 1 sijalica od 300W
4. Jedan tabak offsetne 70-80 gramske hartije. To je ona sto se stampaju knjige.
5. sadrzaj kicerice
Papirom uchuchkajte stone lampe, u smislu da svetlost prolazi kroz papir i da bi ste dobili meke senke. Skontajte sami sta i kako.
Posto je malo svetla, trebace da bude duza ekspozicija, a vama se tresu ruke jer niste davno seksualno opshtili sa vashim partnerom. Tu ce vam pomoci Stojko! Stojko je majstor da ga ukruti i da mu sprechi tarlahanje.
Pronashao sam novu perspektivu u fotografiji - Pušačku perspektivu.
Veoma je bitno da perspektivi ne ide kosa u oči, dok perspektuje perspektivu. Preporučuje se da perspektor bude suprotnog pola, mada u ova nevremena to ne mora da bude pravilo ili da ima bilo kakvog značaja u perspektivi. Perspektivan kadar, to je jedino onaj kadar koji kleči - to se podrazumeva.
Svirali juche Damnedi u Novom Sadu. Ja kao otishao sa izgovorom da tju da ih fotografishem, samo da bih se ozhderao i pocepao bubne opne. Usput sam okinuo 135 snimaka, da imam opravdanje.
The band:
Captain Sensible - Guitar
Dave Vanian - Voice
Neko iz mase je primetio da Dave ima veliki palamar, ja nisam primetio nista. Ja sam bio pijan.
Teška mi je glava za okretanje
Suprotno od ozvučene bine
Ruke su mi teške od pišanja
Otresao sam krvotoke u potoke
Misli su mi teške za subotu
Spakovanu u izgubljene kufere
Kaže da je dobro stigla
Nemam ništa protiv
Priča mi o proleću u stihu
Ne znam šta ja imam s tim
Peva mi pesmu ljubavnu
Kad sam težak nemam sluha
Zapara se pari s preponama
Miriše mediteransko-balkanski
Slavujska beseda o govornicima
Po lepljivim ižvakanim trgovima
Nacionalna svest na modlici
Na banderama drveću i upaljačima
Pita me jesam li našao parizer
Ja se pitam jesam li ga
Govori o pridržavanju
Pridržao sam ga i ja
Zaboravlja na dozvoljenu minutažu
To je tehnički nokaut
Kapljica se sliva niz butinu
Slalom kroz maljave padine
Aplauz za bijatlonca teških nogu
Maskiranog u svečano odelo
Tri lepo izgrickana nokta
Na debelim prstima ispod zastavica
Menstruacija joj je redovna
Gledam krvave gaće
Tačku "G" još uvek nije našla
Surfujem tunelima kanalizacije
Primećuje da je pomalo svrbi
Izvlačim gaće iz dupeta
Teške reči na jeftinoj hartiji
Jebači izvođači jahači krojači
Teško sečivo na lakom doručku
Kolut napred preko mlakog potoka
Tvrda stolica za subotu popodne
Novinska hartija umesto toalet papira
Šminku je zaboravila na stolu
Zaboravio sam sto i stolice
Ne zna da li je isključila šporet
Skuvaću mi jaja i viršle
Da li je pustila vodu?
Moje vodi ljubav s njenim
Šapuće nežno u mikrofon
Drži ga sa tri prsta
Karijesi mikrofonija i nokti
Bandere transformatori i zahodi
Crkveni hor otpozdravlja
Zastavama na slomljenim kopljima
Ruke su mi teške
Tri prsta su mi teška
Dupe mi je teško
Pogled mi je težak
Čizme su mi teške
Misli su mi teške
Triput ura za njenu menstruaciju
Triput kucni za njenu stolicu
Triput u obraz za njen "obraz"
Tri koraka natrag za jedan napred
Jedared dvared trired
Treći put to je pravi put
Mnogo mi je težak iskorak
Čini mi se da sam zgazio govno
...do sledećih lepih stihova, podsetimo se ranijih nezgrapnih radova stidljivog lejzija. Nije manjkavost inspiracije, nego prelazni period. Došlo je vreme da se dešavaju neke nove stvari. Lepe stvari. Za to treba vremena. Vremenom se oznoje noge na primer, to je lepo.
Posvećeno velikom prijatelju, čoveku koji je uvek putovao a nikada putnik nije bio.
Kako je govorio...
"Ako se ti i ja, i ostatak sveta, na kraju ipak složimo da postoji početak, onda ćemo ovo sada, ono onomad i ono što će biti, ubiti najobičnijom glupavom prostom rečenicom, a nešto ovako veliko, veće je od znakova, zvukova i nas prostih ljudi, koji još samo za kraj znamo. Suviše je, prijatelju, jedna takva rečenica prosta za "ovo sada", te možemo samo da dokažemo koliko smo mali govoreći o nekim počecima ili završecima. Mi smo samo ljudi, mada retko kad to sebi priznajemo... Verovatno je to i razlog zbog kojeg nikada ni nećemo poleteti i postati deo svega toga."
Ne sećam se kada smo se prvi put videli
Verovatno zato što se znamo još iz prošlih života
Ne sećam se njegovog imena
Jer smo se poznavali još u iskonskom začetku
Kao svetlost muzika i miris
Sveopisiv i nedorečen je
Kao vreme i njegova godišnja doba
Promenjiv je u svojim jedinstvenim obrisima
Različit od sećanja
Identičan sa uspomenama
Vatra je u njemu rasplamsala želju za putem,
Voda mu je oprala krvave rane, poklone krajputaša,
Zemlja mu je podarila put,
A Vetar mu šapnuo pesmu o slobodi.
Sećam se svih njegovih reči,
Jer nikada uzalud govorio nije:
"Prijatelju, ti nisi putnik
Put je život tvoj
Zato nemoj da putuješ
Ne putuj, neg' živi
Rađaj se i umiri
'mesto da sediš na peronima
i čekaš sledeće vozove
da te vraćaju uvek natrag."
Dolazio je naglo i nenajavljeno
Klimnuo bi glavom umesto pozdrava
Blago nasmejan poput sećanja starca na detinjstvo
Umesto stiska ruke
Govorio je uvek tiho i zamišljeno
Puštajući da govor glasno odjekuje, dugo, dugo
I taman kad bih se zamislio nad ehom
On bi nestao, ostavljajući za sobom samo trag na putu:
"Kada bih znao da ti kažem,
Gde nas ovaj put koji živimo vodi,
Ja ne bih bio ovde s tobom
I sa ovom kišom, oblakom, gromom i blatom.
Jedino što mogu da ti kažem,
Je da u noći pogledaš mesec,
A po danu da vidiš sunce,
Pa da sam odabereš svoj put od onih koje ti oni pokazuju."
Zatim opet senka njegova,
Što je već tamo daleko i zamiče iza brda,
Ostavlja me da putujem
I radujem se našem sledećem susretu.
A prođe ponekad i mnogo leta,
Gorki putevi, slana mora i ambisi,
Dok nam se ne ukrste lenije
I prestanu oluje da šibaju, gromovi da tuku...
"Jedino ćeš posle oluje i "slote" pravi put naći,
Kada se razvedri i ukaže ti se kao proviđenje kakvo.
Ne budi tužan prijatelju, i kada ti suze krenu,
Sutra ćeš već leteti k'o ptica i pevaćeš...
Pevaćeš kad naiđeš odjednom,
Na sebe kako svojim putem hodiš,
I zaboravićeš da tražiš pravi put,
Jer će te on voditi još dalje, do početka."