Neodlučnost, moja urodjena bolest za koju već dugo ne pronalazim lek.
Ona je uzrok svemu, pa tako i mom konstantnom kontriranju.
Naime, da bih odlučila i dokazala bilo šta, ja gotovo uvek krenem od kontre.
Ako uspem da dokažem da kontra ne valja, onda ono suprotno sigurno valja. :D
Problem nastaje što ja imam još jednu boljku, uvek u svemu nalazim nešto dobro, pa tako i u kontri vrlo često nadjem izuzetno dobre razloge da je usvojim kao svoj konačni stav.
Tako sam gotovo uvek opozicija, izvan glavnih tokova dešavanja ... čučim po strani.
Usamljena u kontriranju nekada nemam kud nego da prihvatim ono što masa diktira. Ne zato što verujem da su oni u pravu, već zato što mi ponestaje snage u samoći. Dok do mog preokreta dodje ja sam već skroz zakasnila, trčim za bežećim trendovima, a usput mi izmiču i oni najnoviji.
I tako se začarani krug nastavlja ... iz jednog uskačem u drugi, i nikada ni iz jednog neću izaći skroz.
Jesam li zakasnila za blog? 
