Nedjelja...hm..što reći?
Prazan dan ko prazna flaša i bure...ni kapi sadržaja ponekad nema taj dan..ali ne uvijek.
Gledam kroz prozor zgrade uokolo i parkiralište između njih i vidim kako automobili dolaze, ljudi izlaze, bili su kod rodbine uokolo, kako bi badave ručali, pobrali kolače, kobaje, špek...i tako to...
Ili kreću večernju šetnju neonskim carstvom. Tja, bezveze, prohladno je i vlažno od jučerašnje kiše, da nema svjetlećih ukrasa nitko ne bi ni primjetio da je kraj godine.
Najbolje bi bilo ležati kod kuće,...uz film, pa onda malo sexa, pa vino, pa ništa, pa opet sex, pa onda ništa i onda voda, pa onda vino....vrijeme teče onako kako to želimo...relativno.
No igrom slučaja sam sam danas pa i nije tako kako bi možda za moju podsvijest trebalo biti..već je onako kako je.
Mogao bi pisati o politici, ili o životu, o religiji, ili mržnji, ljubavi, kolačima...nogometu?
No kad tijek misli krene, nije važno što će reči riječi, ta manja je svaka od komada slike, malog dijelića boje, ili dodira vjetra...kiše, pahulje snijega..sjećanja.
Uragan u meni opet je promjenio smijer i mislim, kako je svemir divan,nema vremena, nevremena, nevere...ničega nema , aopet je sve puno tolike ljepote...
Ma tko još može nedjeljom o vječnosti lamentirati on line, do dokonog stvora.
Bolje i to od emotivnog bola...jer baš danas sam razdvojen od Svijeta...
Neznam kako reči...ali...nije šteta
|
s onu stranu čudne granice...