1.10.2008 - Machiato
Slušam je dok izgovara svoju svakodnevicu. Opuštena. Sretna. Voljena. Poput ptice u zlatnome kavezu otvorenih vrata. Promatram joj svaku novu boru, novu žilicu u kutu očiju. Svjestan da je ne mogu prestati voljeti. Niti da to želim. Sve dok je poveznica isječaka mojih snova u kojima još uvijek živimo zajedno, gdje još uvijek koračamo uz more, još uvijek stvaramo jedno drugo, svoje povijesti.
Između dva gutljaja machiata, nemušto sričem svoju sadašnjost. Bježim od riječi kojima bih joj navijestio koliko mi nedostaje. Svakom novom rečenicom pokušavam pronaći ravnovjesje svoga srca i perolake rječitosti. Svjestan da zastajem u vremenu. Svjestan da sam prevrijedna uspomena. Njezino tkivo. Kao što je ona svaki atom moga udahnutoga zraka.
Interpunkcija svake rečenice.
Neizgovorena misao.
I uspavanka.
|
