23.10.2008 - 94. noć (jesen 1995.)
Ana Marija se šutke promeškoljila ljubičastom posteljinom i zagnjurila svoju bespomoćnost u tup pogled. Namreškani gipsani strop prelijevao se njenim očima u valovima titraja ulične rasvjete.
Trpke.
Kroz rolete.
Slomljene.
Ivor je ležao do nje. Okrenut leđima. Zagledan u blijedo platno vrpce.
Puknute.
Za podizanje roleta.
Otrgnu mu se misao: možda bi ipak bilo potrebno nešto reći... Jeka njihovih spletenih aura odjekne u nagovještaju samoće koju AM zasluti poput kazne za nepočin. Ivorova sleđena spolnost istapala se u opsesiju; zlu mantru njezinog ženstva; gorak žamor neizgovorivih riječi. Žar udahnute cigarete nakratko ju je obasjao u ranama. Jasno je vidjela batrljak svoje otrgnute iluzije. A on? On je i dalje ležao na lijevome boku plutajući u lokvi svoje izdaje.
Blijedim platnom vrpce.
Puknute.
Za podizanje roleta.
Noć ih je proždirala. Svakim ugrizom nalagala im je izmicanje iz ravnine u spiralu; do jednote; do svršetka; do apsoluta. Jedna za drugom, molekule su treperile grizodušjem. Alogično, iracionalno tiho, riječi su nadomak izričaja klecale košene rafalima bezglasja, pretvarajući krevet, ogroman poput samoće, u ogrebotinu na tankoj epidermi njihove netom uspostavljene postojanosti. Slušali su, zamrli, praksave isječke pucanja niti tkanja trinaestoga sata devedesetitrećega dana njihove zajedničke sudbine.
- Što je? - prešuti AM pogledavajući protusvjetlo Ivorove ustale nagosti na heksagramu rolete.
Stajao je, zagledan u parkiralište, mršav i izrezan na svjetlosne ploške, nedojmljiv poput listopada kada se mliječno poigrava uličnim svjetiljkama. Pretiho je u tim zasjenjenjima prepoznavao svoju neizgovorivu prošlost, svakim novim udisajem sricanu komparaciju: sam - samlji - svoj...
Uzalud.
A, uostalom, i kako drugačije?
|
