9/10/2007 - Apolonu...

Pesma Apolonu, od devojke koja nikad nije osetila ljubav...

Šta je, šta bleneš?

Ne sviđa ti se što sam rekla?

Ej stani, kud si kreno?

Opet hoćeš unutra?

To bi ti? To ti je računica?

Misliš: Ona je sirotica, nikada ne imaše sreće,

zamisli kako će da se obraduje

kad joj JA pokucam na vrata

E, pa ovo je druga priča!

Gdje ste svi vi bili,

kada ste mi bili potrebni?

čekajuci sreću postah sama sebi dovoljna

a sada me čak ni ti

ne možeš zaista usrećiti

Zašto onda da glumim?

Zašto da budem zahvalna?

Jer mi je tvoja ljepota data

sada kad više nisam u stanju

u njoj iskreno da uživam?

Da glumim kako sam srećna,

jer mi ti činiš čast?

I šta zapravo sada hoćeš?

Dobro, ti si najljepši

najjači divan i vječan

Pa šta, jel treba da padnem u nesvjest?

Ako mi sreća nije došla

Onda kada me mogla usrećiti

Odkud joj pravo da se sada zove srećom?

A ti lijepo idi

i obraduj neku drugu

I još nešto... to vječno cvijeće s' Olimpa

koje nikada ne vene,

mislio si da mi doneseš jedan vječni buket,

da ne moraš druge da kupuješ?

Nosi i njega sa sobom!

Tras! ( ovo su se vrata zalupila, nije deo pesme)