7.5.2011 - klošari - jedan drugi svijet

jedna od stvari koje me fasciniraju u ovom današnjem životu je i ta da svaki put, ali doslovce sve i jednom kad dođem u svoj kvartovski dućkas na Maksimiru ispred te trgovinice sjedi lokalni klošar o kojem neznam ni tko je, ni kako je onamo dospio.....ali definitivno je da je tamo prosjedio cijelu vječnost! On je uvijek uredno tamo, sjedi ispred, uvijek na istom mjestu, sklupčan u tom desnom kutu do vrata, ponizno i molećivo iščekujući prolaznika za koje pretpostavlja da ako idu u dućan imaju kunu-dvije i za njega,...onaak. Neznam jel pijan,nikad mi ne djeluje ošamućeno ili baš totalno pijano,ali je sigurno po navici u određenoj mjeri alkoholiziran. Iz te odvratne i zapuštene vanjštine uvijek dopre neka bistra i donekle trezvena reakcija ljubaznosti, e sad, točno što je....ko će znat. Uvijek pristojan i ne samo da me pozdravi, nego se kroz tu prljavu bradu čak probije i  „kako ide?!“ na što mu uvijek ljubazno i najljubaznije odgovorim, iako mi ga je pun kufer i tog njegovog sjedenja, jer kad je već bistar i spreman komunicirat, kaj si ne nađe posao?!! Kaj ne ide radit negdje? Da,ljubazna sam, al mislim si „ne, nedam ti lovu, nedam ti za alkohol!!!“ kakavje to život?!?! Mislim,svaki dan, dođem ujutro, dođem popodne, dođem naveče - on je tamo!!

ima li sestru, braće, roditelje?! Nije star, baš da djeluje staro..nego od tog beskućništva oronulo i kako da se to sve ne pitam kad je taj socijalni užas sve uočljiviji, sve je više tih koji prose, stoje negdje i mole, s djecom, žene,.....tko zna u kakvim ih rupama skrivaju uveče,od mraka...iz kojeg opet izgmižu kad svane novi dan...i opet u tramvaje, molit, svirat harmoniku...

Jedna od stvari koje bi grad trebao planirat je zbrinjavanje beskućnika. Nešto – nać im posao, evo, lijepo, radite, neki običan job, ljepljenje deklaracija, farbanje starih zgrada, košenje trave, neko slaganje nečega, ima posla ko u priči. to njima netko treba doć i reć „evo,ljudi, radite!“ i onda će oni slušat, samo traže nekog vođu da im osmisli to beskućničko vrijeme, taj nomadski život.

Najgore mi ih je vidjet tih očajnih izraza na licima, bez emocije, prazni su....a djeca,  to zbilja boli kad vidim takvu osobu da nosi i dijete,jer je i dijete s praznom osobom nesretno, da ne kažem da su to sve bebice..Sve što bih voljela je dati im sreću, pomoći...kako!?

Kako je djetetu doći iz škole u kuću takvoj obitelji...mama prosjakinja, a otac pred dućanom obliven!? Prekrasno...nema struje za napisati zadaću, ako uopće ide u školu,nema vode za oprati žlicu ili ugrijati mlijeko, čiste čarape na bose noge..

Jutros me prijatelj, liječnik,radiolog iz Bosanske Dubice zvao i pitao znam li da je juče bio Đurđevdan – velim mu „znam“....i dodajem kako je lako slaviti svjetski dan Roma, on se sinoć s njima napio...ali ja za to nemam razloga, jer znam u kakvim užasnim uvjetima žive, kako bijedno ta djeca odrastaju, i to me siromaštvo i bijeda nimalo ne motiviraju na slavlje. Ja bi voljela slaviti s njima njihov dana, ali s novim značenjem – kada bi to bio novi početak, neka nova era Roma, integriranih u sve sustave, Roma kojima lokalna zajednica pruža elementarne uvjete za normalan život.