"U zoru bacih svoju mrežu u more.
Iz mračnih dubina izvukoh stvari čudnovatog izgleda i retke lepote - jedne su ličile na osmehe, jedne su sijale kao suze, a jedne su bile rumene kao obrazi u neveste.
Kada se vratih doma sa bremenom svoga dana, sedjaše moja draga u vrtu i kidaše leno listiće nekog cveta.
Oklevao sam neko vreme, i onda joj položih pred noge sve što ulovih, pa čekah mirno.
Pogled joj pade na to, i ona reče: Kakve su ovo čudnovate stvari? Ne znam čemu mogu da koriste.
Ja priklonih stidljivo glavu pa pomislih: Za sve to se nisam borio, niti sam kupio na trgu; to nije pravi dar za nju.
I onda stadoh da bacam celu bogovetnu noć jedno po jedno na ulicu.
U zoru dodjoše putnici, pokupiše sve i ponesoše u tudje zemlje."
R. Tagore