Pomisli...
Ja tonem,ali ne duboko,suvise sam blizu povrsine morske vode,toliko da jos mogu da prepoznam oblik tvojih ravnih,dugih trepavica i snagu cudnog(ili mozda:culnog?)pogleda ispod zelenog planktona koji opseda i remeti moja cula,pokriva me,ne dozvoljava mi da te dodirnem.
I pocinjem da te dozivam slobodnim glasom.Pa,potrazi me,nadji me,uzmi me!Zar ne vidis?!Tu sam,toliko blizu tebe,tako bespomocna bez tvojih spasonosnih ruku!
Zaroni u mlecne dubine,svuci svu jacinu uzdaha iz svojih ogromnih grudi-spasi me!Ljubi me ramenima,miluj me svojim gustim obrvama,ah,kako bih to neodoljivo volela.Ceznem.A ti:ne vidis,ne cujes,ne diras,ne zelis,ti nimalo ne ceznes!
Ti ne umes da ceznes i nista ne shvatas.
Ja:i gledam,i pricam,i mazim,i zelim,i ceznem.Ti si,zapravo,nista u poredjenju sa kolicinom mojih impulsa ushicenja u svakom jedru celija kad se priblizis.
Goropad si,a ja ne uspevam da te ukrotim,eto necega sto ja ne umem...
Hocu sve!A ti si sve...
